Sestre
Padala je noć, one su mahale svojim bijelim rukama. Brujali topovi, one šaptale. Sjekači prolazili ulicom, one strepjele. Bilo ih je sedam, bile su visoke. Između njih, na mjestu gdje je nekada stajala njihova majka, gnijezdili su se gušteri. Ptice su slijetale na njih i klatile se na vjetru. Ljeti su se prikradala djeca i gulila im zaperutalu kožu. Oni što boluju od bubrega, dolazili su s proljećem, zasijecali im prste i pod rane postavljali sudove. Pili su njihovu krv i hvali li se da im je bolje. Više ih nije probadalo u krstima i nadolazila im je snaga. Bilo ih je sedam, bile su sestre, i sve kao jedna.

Halil ih je ogradio smrčevim tarabama i sada su bile kao u gnijezdu. Dolazila su djeca, preskakala ogradu, a Halil ih psovao. Nastupila je zima, stud i drhtanje. Kada utihnu topovi čuje se njihov šapat. Po njihovim rukama i dalje su slijetale ozeble ptice i neveselim očima gledale Baščaršiju. Onda su došli sjekači sa sjekurama, pilama i konopcima. Prvo su posjekli javorove. Zatim su, uz krhak jauk, tamo u susjedstu, pokraj svojih kratkih panjeva, stale se opružati lipe. Pucali su topovi, odgovarale im sjekire, a one strecale.
Lakomim očima počeli su ih zagledati sjekači. Ispucalim rukama jedan od njih uhvati za ogradu. Preskočio je u gnijezdo i stao ih mjerkati. Dugo ih je gledao ne usuđujući se da počne, a onda je naišao Halil.
– Prvo mene, pa njih. I mene i još mnoge one su vratile iz groba.
Sjekač je pljunuo i otišao. Pala je noć. Halil je krenuo u smjenu. One su ga ispraćale mašući bijelim rukama. Ponovo se pojavio sjekač. Prvo ih je dobro opipao, kao kad se miluje nevjesta, a onda zamahnuo sjekirom. Ona se duboko zabadala u bedra. Na sve strane letjeli su kosi zalogaji kao komadi kostiju. Nije im bilo spasa. Jedna za drugom ljubile su pomrzlu zemlju, opružajući se i preplićući svoje bujne kose.
Halil se vratio rano. Našao je pomrzlu zemlju i u njoj sedam bijelih panjeva. Sa njih su one, sve do sinoć, mahale i liječile čarobnom vodicom. Jak bol osjeti Halil u krstima. Jedva je isčekao prag. Ovako ga je još jednom davno probadalo. Zamoli Mirzetu da mu napravi dosta čaja.
– Od breze? – upita ona.
Halil slegnu ramenima. Gore, na brdu, ima još jedna. I ona zna za nju, ali je daleko. Navrh brda Ablakovine. Valja se popeti. Prvo na vis, a onda i na nju. Grane su tanke, a Mirzeta u godinama. Blizu su i rovovi.
S dugim, starim kaputom koji je, ponekad, Halil nosio na položaj, i torbom u rukama, ona je već grabila uz put. Ispod Muharemove prodavnice srete dvojicu boraca. Bili su pospani. Klecala su im koljena. Vraćali su se iz smjene sa Curinih njiva. Ona prođe Alinu česmu, provuče seu rezeorvara i zaklonom dođe do brijega. Visoko iznad njene glave, fijukali su kuršumi.
I gore je čekao bijeli panj, oko njega razbacane grane i sjekač. Bio je crn kao gavran. Ruke nezgrapne, izukrštane žilama, a na krajevima brkova visio je mraz. U džakove je trpao cjepke i odvajao ustranu. Mirzetu je tek ispod oka pogledao.
Starica nalomi omladaka i vrati se Halilu. Svunoć je nalijevao čaj i uz krsta privijao cigle. Kuća je mirisala na brezu i pečenu zemlju.
Sutradan, ništa ga nije boljelo. Ležao je na krevetu, pred Bogom, kao breza pred sjekačem.
– Pa juče je bio zdrav – čudilesu se komšije, a Mirzeta je mislila da su, eto, i breze juče bile na nogama, a danas ih nema. Između bijelih panjeva, našli su slobodno mjesto i iskopali mezar. Jednu od onih sedam breza, sjekač je ispilio za tabut.
Cijelu noć, poslije dženaze, padao je snijeg. Jutro je osvanulo bijelo kao mejt. Ništa se na zemlji više nije crnilo, sem taze iskopanih mezara. Odlijegali su topovi i sjekire. I po neki vrisak.

Nurija

Živjela je u maloj kući kraj rijeke. Kućica je bila od bukovih direka i ljeskove čatme oblijepljena limskom pržinom i posađena na niskoj podzidi od kamenih ploča. Prozori su bili mali četvrtasti i po cijeli dan otvoreni.
Tiha kao užjak, rijeka je dolazila niz boljhansku ravan, provlačila se između rasovskih vrtova i pod Huzovom baščom ulijevala u Lim.

Ispod prozora čatmaruše bilo je nekoliko širokih jazeva iz kojih su rasovci odnosili pijesak, sitan kao toz. U tim vodenim trbusima, bosa i golokraka djeca, ona koja nisu išla na Lim, lovila su ribice.
Nurija je imala mnogo braće i sestara. Hajriz je bio najstariji. Bila su to lijepa i napredna djeca. Neka od njih nosila su nadimke što im ih bješe Maho nadjenuo. Po cijeli dan u maloj kući se ulazilo i izlazilo. U toj košnici sa hajatom prema putu vrio je život. U vrtu iza kuće, nadirao je kukuruz kao gora, a između snažnih stabljika, šarenjele su se krupne, krastave tikve. Kad pripekne, Nurijina majka Arifa otkine širok list i njime kao čadorom zakloni tikvu, kao da je od očiju krije.
Arifa je bila krupna i vazda nasmijana. Živjela je bez žurbe. Niste je mogli sresti bez njenih dugih, sjajnih igala sa crvenim đinđusima na krajevima kojima je neprestano hvatala bijelu, beskonačno dugu nit. Spremala se za zimu.
Oca Smaja, u plavom radničkom odijelu, mogli ste sresti svakoga dana sem nedjelje u ulici od nikoljačkog mosta do pijace. Oko podne spusti kolica ukraj parka, sjedne na klupu pod starim orahom i odmota zavežljaj. I tako svaki dan.
Nurija je završila osnovnu, dalje nije mogla. Tanak džep uličnog čistača mogao je školovati tek svako treće. Dešavalo se često, ne znam da li slučajno, da se zajedno uputimo iz grada. I baš jednom, dok smo se tako vraćali širokom rasovskom džadom, ona započe:
– Slušaj, reći ću ti nešto važno – veli mi. Ne navikao na ovakav ton u njenom glasu, okrenuh se prema gradu kao da me neko otud zovnu, a on, oivičen blještavilom Lima i velikim kamenim hatulama kao polomljenim vilicama, porumenio pod tek upaljenim svjetlima kao sazrio čir.
– Kad djevojka voli – nastavila je sramežljivo – to je kao da gori lučevina. Zašto li mi to sada govori, razmišljao sam, dok se iza jedne blage krivine začuše kopite i, ispred sijenom natovarenog konja, izbi čovjek. Ispod dviju ogromnih bala fiktale su noge kao mačuge. Glava koja je jedva virila iz tovara bila je raspolovljena bijelom crtom od sredine čela prema nozdrvama. Čovjek pred konjem mirisaše na polje duhana, a cigaru držaše u ustima pa kao da mu svitac bješe sletio na usnu. Sklonili smo se u kraj, ali, iako put bješe širok, nismo uspjeli izbjeći onaj dražesni dodir sasušene trave i opijajući miris planinskih cvjetova.
Rastali smo se na kraju voćnjaka. Ona je otišla u svoju čatmarušu, ja – tetki Fati na gornji sprat kuće, u musafirsku sobu, odakle ću svunoć, pritisnut nesanicom pogledivati u njene prozore.

*** Istoga ljeta dogodila se tragedija: jednoga tihog julskog dana, kada je na rasovskoj ravnici ležalo sunce kao ćilim, utopiše se nurijina sestra Ramija i brat Rafet. Omamljena bjelasastim ribama koje su, ošamućene beranskom celulozom, plutale nizvodno kao ljesa, Ramija se obrela u opasnom vrtlogu.
Vidjevši da se našla u vodenom svrdlu, u koji su joj posljednji zamakli pramenovi duge kose, Rafet je skočio za njom. Osim sitnih staklenastih mjehurića u kojim su izašle njihove duše, ništa se drugo nije vratilo iz dubine. I kada se zeleno platno smirilo, a sitni mjehurići otplovili niz Lim, planula je obala. Ljudi su izbezumljeni dotrčavali do vode i pred tom smrtonosnom branom zastajali kao okamenjeni, bespomoćno gledajući u veliku zelenu plahtu što se lagano gipkala pod vrelim julskim suncem. Dole duboko u svojim kamenim čeljustima, Lim je zarobio brata i sestru.
Vijest se brzo pročula Rasovom, pa kad je došla do Nurije, ona je prvo zatvorila oči i čvrsto stisnula majku Arifu, tako da je ispod njenih nokata šiknula krv. Preko usana joj se navukao plav obruč, a onda je pobijeljela i pala. Zalivali su je vodom, udarali po obrazima i ona bi dolazila sebi ali bi opet padala.
Od tad, Nurija je mrzjela Lim i sve rijeke na svijetu. Grozila se kao da je njihovim koritima proticala krv. Od tada klela se Ramijinom dušom i rijetko izlazila iz kuće.

*** Ostatak ljeta prošao je u tuzi za utopljenima. Iz Nurijinih očiju iščezla je radost, a duge crne kose izgubile su sjaj. U malu čatmarušu kraj rijeke uselila se njena patnja i progutala joj osmijeh. Danima je plakala. Sve rjeđe smo se viđali, a i kad bismo se sastali ona je šutjela ili pominjala ramiju. Sve drugo je za nju bilo izgubljeno. Jedne večeri stajao sam u vrtu iza tetkine kuće i uživao u neponovljivoj predstavi rane jesenje noći: žarkocrveni mjesec prosuo se po okolišu, cijedeći svoje zrake kroz orahove grane što su se zabadale u vodu u kojoj su se caklile srebrenkaste pastrmke kao žarovnice. Svojim praskavim glasovima cvrčci su slagali sa svih strana, a gore visoko u vrhovima Vlaha odlijegao je jedan umilan ženski glas. Bila je to Vezirka, koja je imala običaj da otvori prozor i kroz mjesečinu pusti svoju pjesmu. Nurija izviri napolje i reče: – Kako lijepo mirišu kadife.
Nisam se pomjerio s mjesta. Želio sam da zaustavim dah i da svu ljepotu i sve mirise prepustim njoj.

*** A onda je poštar Ramo, naš komšija, donio poziv na moje ime. Na njemu je bilo lijepo odštampano, pisaćom mašinom, ime grada, broj vojne pošte 2253/2 i datum javljanja u kasarnu. Sviju nas je u kući obuzela nekakva tajna radost i, pošto sam bio najstariji od četvoro braće, dotad nepoznat osjećaj ponosa, mada sam kasnije na vodi, zatekao majku kako plače dok se tanak mlaz Rajevače ulijevao u crvenu testiju. Služio sam u kraju gdje umjesto djevojaka sreću se bivolice, gdje su dani topli, a noći studene, gdje se zemlja rasteže kao žvakaća guma i gdje milicija do kasno u noć juri zaprege zbog saobraćajne nediscipline.
Seljaci su bili tvrdoglavi i nisu vješali fenjere ozada, a to je po državnim propisima bila obaveza. Tamo bješe ljubav zabranjena, ali sam opet, u jarugama uz prugu, često zaticao žive kamare. Pruga je vodila kroz široka pšenična polja, kuda sam svaki dan, po zadatku, pješke odlazio u malu varoš, šest kilometara udaljenu od kasarne.
Varošica bješe smještena na kraju polja i kada bismo pogledali sa prozora naših spavaonica, sretali su nas sivi stubovi fabričkih dimnjaka iz kojih su vječito kuljali otrovnožuti oblaci i lijepili se za krovove kuća dajući im žućkastosivu boju. Radi toga niko u okolišu nije sadio kupus.

*** Bilo je oko podne kada sam, vraćajući se iz vojske, stigao u Rasovo. Dan je bio vruć kao i onda kad su se utopili Rafet i Ramija. Hitam kroz Mahovu bašču, uskim puteljkom, i jedva čekam da stignem. Jabuke obisle na tankim granama kalemaca, pucaju od jedrine. Na onom istom mjestu gdje sam prvi put poljubio suvadu, skotrljala se velika šarka. Zraci se odbijaju od šarenog obruča kao da je staklom presvučena. Opazi me pa se brzo odmota i nestade kroz travu, ostavljajući za sobom jedino još jezivo šuštanje od kojeg se dizala kosa na glavi. Na širokim jazevima ispod čatmaruše, bosa i golokraka djeca hvataju ribice. Prije nego sam zakoračio na drven mostić, napravljen od dvije neuglačene daske, jedna ženska prilika minu stazicom između kukuruznih stabljika i jedva otetura za ćošak Smajove čatmaruše. Bježeći od mog pogleda odnijela je tanak repić napravljen od ostatka neopale kose.
Bika Bisa, koja se upravo spuštala niz vanjske stepenice velike tetkine kuće, raširi staračke ruke sa skorušenom kožom i još jednom ponovi da ne žali što nema sinove kad ima ovakve unuke, sinove njenih kćeri. Slabo je čula pa odveza mahramu i otkri uši. Govorio sam u te žive mikrofone i trudio se da me što bolje razumije.
– Gdje je Maho? – pitam je. – Otišao je na put. Čak u Irak. Evo mjesec sastavio. Djeca su na Limu. Strah me, dijete moje, Lim je ko vuk. Fata je u mahali, saće, samo što nije. Koliko je to sati?
Kazah joj i smogoh snage da upitam za Nuriju, grleći je tako objema rukama i moleći je tako da mi ništa ružno o njoj ne kaže. Bika Bisa prvo pogleda preda se, pa onda tamo prema čatmaruši i duboko uzdahnu, izvlačeći tako i posljednju nadu iz moje duše. – Nema joj lijeka, sine moj. Otkako se Rafet i Ramija utopiše, svernu joj pravo naniže. Ne pomažu ni doktor ni hodža, niko. Ili je ubi žalost, ili povuče od nekog, ili je treće... – Stara ugnu ramenima: – Mrav je od nje brži, eto šta ti rekoh, mrav...
Zaspi jedino pomalo u zoru. Dođe ponekad i ovamo. Eto, maločas je bila, pa veli: da idem Biko, sve mi nešto kazuje neko će vam doći...
Utom jedan putnik zaustavi pretila dorata na prašnjavom putu iznad čatmaruše i majku Arifu upita ima li Nuriji boljitka, a mali žuti oblaci, kao pjege na Nurijinim nogama, krenuše od kopita prema sedlu.
– Biće dobro, ako Bog da – odgovori majka Arifa i, svikla na ovako teška pitanja i ljuta na sudbinu, ne pogledujući u onog čovjeka gore na putu, okrenu u kuću.
– Dobra moja Nurija. Nije željela da je vidim – prošaptah, siguran da me moja na uši otvrdla bijača nije čula i svjestan da me otud iz utrobe čatmaruše, kroz zatvoren prozor gledaju dva topla crna oka.